U svakom životu dogodi se ona jedna ’’’’točka’’’’. Kasnije, u pravilu je nazivamo prijelomnim trenutkom u kojemu smo manje ili više svjesno ili, pak, podsvjesno donijeli odluku koja će na neki čudesan način obojiti cijeli naš život: sadašnjost, prošlost, budućnost. Iz perspektive sadašnje doživljene budućnosti ona je kristalno jasna, no u toj trunčici vremena ne mora obvezno biti dramatična, upečatljiva; ne mora biti niti velika. Često je to tek jedva zamjetan titraj svijesti negdje duboko u predjelu želuca (volimo reći: u duši), sitna odluka koja nas ili poput beskrajno teških utega odvuče i usidri u težini vlastitog postojanja bez nade, ili nas pokrene u smjeru stranom, iznenađujućem u okviru ustaljenih nam navika, i pokaže nam veličanstvenost – Boga, Stvoritelja, Svemir, Majku Prirodu… Pokaže nam ono što smo, ma kako mi to zvali iz percepcije vlastite svijesti i shvaćanja, oduvijek slutili da postoji. Pokaže nam da smo, ipak!, više od jutarnjeg prolaznog odraza u ogledalu.
Autorica takvih misli koje, ukoričene, držite u ruci donijela je svoju odluku, nesvjesna da za nju izbor između tihog nestajanja u gorčini prošlosti i buđenja u novu svijest osobne odgovornosti za vlastiti život zapravo nikada nije niti postojao. Nemojte zato misliti da joj nije trebalo hrabrosti (na statistički prijeđenoj polovici životnog vijeka, umornoj od bolesti i ozbiljne operacije i, još više, od loših životnih izbora) za iskorak u zastrašujući i najmanje poznat nam djelić svemira – u sebe.
Tko sam? Odakle dolazim i kamo idem? Općeljudska dilema postaje njezina žigica, tračak nade pred u tami skrivenim osobnim demonima tuge, povrijeđenosti, izdaje, promašaja, osujećenosti. Najteže: vidjeti sebe u novom svjetlu – nije ju uplašilo. Misteriji djetinjstva, želje Duše, odrastanje tijela, snoviđenja, promišljanje svijeta kakav jest i kakav bi možda mogao biti kad bi čovječnost bila ispred materije… Sve su to polaznice u koje je hrabro zavirila bez uljepšavanja, samo svojim snagama i braneći se jedino iskrenošću i istinom, i ne pokušavajući biti bolja u prošlosti, ostavljajući to za budućnost. Ne trudeći se impresionirati, ona možda prvi put u životu plete niti vlastitog toka svijesti samo svojih impresija i emotivnosti, progovarajući slengom svoga kraja i kulturne baštine sredina u kojima postoji. Jezikom Balkana, između ostalog, usudila se sebi i cijelome svijetu reći svoju istinu, onako kako je ona vidi, i tako subjektivno nesvjesno Balkan približiti onom univerzalnom kantovskom koje pita: Što sam ja, čemu se smijem nadati i kamo, u konačnici svoje egzistencije, idem?
Stranice koje slijede neobični su dnevnik jednog vrlo intimnog putovanja u vlastito postojanje, obračun s floskulama i prividima svega što je njenu Dušu dodirnulo na ovozemaljskom putovanju.
Slične knjige:
Nedavno gledane knjige:
