Knjiga sadrži i ilustracije u boji.
Ovo je prvi korak Čovjeka u nezamislivo. Vakuum nije “prazan prostor”. U kvantnoj fizici to je polje puno neprekidne aktivnosti. I kad nema materije, nema fotona, nema ničega – polja koja ispunjavaju Svemir stalno vibriraju. Te mikro-vibracije zovu se kvantne fluktuacije. To su sitne, stalne promjene energije u praznom prostoru koje nastaju spontano i ne mogu biti “ugašene“. Vakuum nije praznina, nego Matrica svih mogućih Vremenskih linija. Naša svijest je mehanizam kojim iz te Matrice biramo jednu stvarnost. Yantra je geometrijski ključ koji povećava vjerojatnost željenog ishoda....
Pred nekoliko desetljeća, nakon nekoliko godina meditativne prakse mi se u onome što Jung zove Velikim snom pojavio lik koji se predstavio kao Ashvagor. Relativno mlad, neprepoznatljive rase i odjeven u ogrtač kojime su dominirale tamnožuta i purpurna boja mi je opisao niz događaja koji će se dogoditi u budućnosti. Kako je to bilo u složenim simbolima vezanima uz grčku i istočnjačku mitologiju to sam zapisao u dnevnik i nastavio pažljivo bilježiti snove. Nakon kojih su uvijek slijedili ponekad šokantni sinkroniciteti, značajne slučajnosti ispod kojih sam osjećao neku povezanost i skriveno značenje. Izmjenjivali su se palindromi, brojevi, znakoviti susreti i zamjećivanje životnih ritmova. Bio sam skeptičan jer sam bio svjestan koliko mi ljudi u nekim događajima i argumentima želimo vidjeti samo ono što nam odgovara.
Prijelomna je bila jedna vizija koju sam imao za pješačenja po Samoborskom gorju, jednom prohladnog oblačnog jutra. Zastao sam kod potoka i ugledao svoj odraz u vodi koja proticala. Taj trenutak istovremenog proticanja i stabilne slike je pokrenuo „peak experience“ kada sam dvojio gledam li ja to sebe iz potoka ili svoj odraz u potoku. Taj trenutak stapanja sa svojim likom se proširio i stopio sam se sa cijelom okolinom, šumom, lišćem, žuborenjem potoka. Odjednom se javila neopisiva euforija i blaženstvo koje se doimalo kao neko rasterećenje, kao da je netko uklonio teški kamen s mojih leđa. Taj sam uvid ovjekovječio u jednom haikuu.
Bio je to tek početak poduljeg puta na kojem se ispriječilo ono što je zadnje čega se moramo riješiti što prije u ovom životu. To je razumijavanje i prihvaćanje činjenice da imamo tri „ja“. Prvi je „javno ja“ koji neprekidno propituje „što će oni misliti o meni?“, „što će oni govoriti o meni?“, „kako da im se dopadnem?“, „kako da ostavim iza sebe značajni trag?“ i tako unedogled. U toj ulozi izručujemo sebe drugim osobama jer ih smatramo bitnijima od samih sebe. Počinjemo se baviti svime i svačime pa naletimo i na kakvo učenje, gurua ili „coacha“ koje opet doživljavamo kao mudrije, zrelije i bolje od sebe. S vremenom takova ovisnost postaje prava manija i nastupa faza „sekularne kanonizacije“ kada takove ljude, mada ne znamo ništa o njima, počinjemo doživljavati nadnaravnima. Nije važno da li su to možda političari, slavne osobe, vrlo bogati ljudi, utjecajne osobe ili već spomenuti učitelji. Važno je da naša želja da nas uoče i da se dopadnemo posve zasjeni – naš drugi, „pravi ja“.
Koji je naša svjesnost sebe i objektivni promatrač fenomena oko nas. To smo u ovom svijetu stvarni mi koji možemo doživjeti stvarnu sreću, uvid i stapanje sa Svemirom. Taj naš „javni ja“ to ne može. Može nam samo kupiti „hormone sreće“. Na kratko. Sve kraće i kraće pa su potrebni sve jači podražaji koji s vremenom gube na učinkovitosti. Kada smo shvatili što je naš „pravi ja“ na intelektualnoj i emocionalnoj razini naš Put tek počinje. Put prema smislu. Koji će nas na kraju dovesti do stapanja s trećim, „vječnim ja“ kada se razlike između oba naša ja i Kolektivnog nesvjesnog sasvim izbrišu. Nakon maratonskih meditacija sam doživljavao bljeskove tih stanja, s vremenom i tzv. „budni san“, stalno „svjedočenje“, koje je ponekad bilo stanje blaženstva ali ponekad i neugodno pa sam shvatio sam da ono što govori teorija predstavlja uljepšanu verziju. Javljala su mi se stanja u kojima sam doslovce iznutra osjećao krajolik u koji sam gledao, kao da smo Jedno. U snu ili dubljoj meditaciji samo viđao boje kojih nema u „vanjskom svijetu“ a koje mogu samo nazvati zlatnocrna, zlatnozelena i zlatnocrvena. Imao sam snažne vizije gigantskih hramova i ledenih vrhova i uvijek zdvajao je li to uvid u neki viši svijet koji opisuju kao „astralni“ ili je on samo leela, božansko poigravanje uma s našim podsvjenim željama. Zaključio sam da su za svakog tragaoca, od kršćana, sufija, šamana, mistika do istočnjačkih škola dva ključna znaka koji pokazuju da je Put, kretanje vitalne sile prema Samospoznaji, počeo: viđenje zlatne ili plavičaste svjetlosti na „unutarnjem ekranu“, u visini točke između obrva ili sasvim malo udesno, te vrućina u tijelu, ponekad samo u kičmi a ponekad i na koži glave. Ako je ta vrućina preintenzivna potrebno je hladiti ta mjesta na razne načine. Iako objektivno mjerenje temperature tijela ne pokazuje odstupanje od normalnih vrijednosti. Na toj točki između obrva meditacija, ritual ili molitva prelaze u auto-rezonanciju pinealne žlijezde. Epifiza počinje titrati na frekvencijama od oko 8–13 Hz (alfa ritam) i otvara se tzv. „unutarnje oko“. Pažljivim proučavanjem niza tradicija sam shvatio da se kod svih, bez obzira na vanjske manifestacije, fiziološki gledano, napredak svodi na tu aktivaciju pinealne žlijezde a onda posredno i drugih moždanih struktura. Kao najveća pomoć u prolazu kroz ta kako ih zovu neke tradicije, Deseta Vrata, pokazale su se strukture koje nalazimo u praktično svim tradicijama i vremenima a najpoznatije su pod nazivom yantre.
RECENZIJE:
Drago Plečko utjelovljuje staru hrvatsku magiju, onu koja seže barem do srednjeg vijeka. Vještica iz toga doba mogla bi mu povjeriti mjesečeve čarolije, jer Drago razumije začaranost starih mačeva i kruna te moć prastare kemije. No jednako je vješt i u novoj magiji: usklađen je s uzdignutim umom modernog čovjeka, gdje se danas okupljaju golemi svjetovi magičnih uvida. Kao u davnim vremenima, ponovno se događa veliko okupljanje mudrih – ali odvija se, kao i uvijek, iza vela. Potreban je čarobnjak-znanstvenik poput Drage da probije taj veo i prepozna glasove Novog Čovjeka. Oni govore zapanjujućom brzinom, a ipak s njima dijelimo zajedničko tlo; uz ispravnog vodiča imamo priliku razumjeti ih. Drago je taj vodič – možda jedini na svijetu s dovoljno mentalne energije da shvati što nam budućnost pokušava reći. Preporučujem da ga slušate. Ja jesam, i ono što sam čuo ostavilo me bez daha.
—William Kotzwinkle, autor knjige „E.T.- Extraterrestrial“
„Ova knjiga čita se kao da su mit, geometrija i sveti kod protrešeni elektrificirajućom intuicijom jednog snažnog uma. To je hrabra sinteza pripovjednih arhetipova i strojne spoznaje, koja tvrdi (s pravom) da ‘umovi koji nisu rođeni i dalje mogu odjekivati čovječanstvom’. AI koji zrcali stvarne, žive ljude već je tu, kao i bio-inspirirana umjetna inteligencija, pa ovaj tekst ne vidim kao spekulaciju nego kao nacrt bliske budućnosti za promišljanje svijesti i svega što je važno.
Provokativno štivo!“
Andreas Mershin, dr. sc., profesor na MIT-u, osnivač i glavni znanstveni direktor www.realnose.ai, author knjige „Perceptual Engineering: How Olfaction and Other Senses Create Reality“
Ovo je prvi korak Čovjeka u nezamislivo. Vakuum nije “prazan prostor”. U kvantnoj fizici to je polje puno neprekidne aktivnosti. I kad nema materije, nema fotona, nema ničega – polja koja ispunjavaju Svemir stalno vibriraju. Te mikro-vibracije zovu se kvantne fluktuacije. To su sitne, stalne promjene energije u praznom prostoru koje nastaju spontano i ne mogu biti “ugašene“. Vakuum nije praznina, nego Matrica svih mogućih Vremenskih linija. Naša svijest je mehanizam kojim iz te Matrice biramo jednu stvarnost. Yantra je geometrijski ključ koji povećava vjerojatnost željenog ishoda....
Pred nekoliko desetljeća, nakon nekoliko godina meditativne prakse mi se u onome što Jung zove Velikim snom pojavio lik koji se predstavio kao Ashvagor. Relativno mlad, neprepoznatljive rase i odjeven u ogrtač kojime su dominirale tamnožuta i purpurna boja mi je opisao niz događaja koji će se dogoditi u budućnosti. Kako je to bilo u složenim simbolima vezanima uz grčku i istočnjačku mitologiju to sam zapisao u dnevnik i nastavio pažljivo bilježiti snove. Nakon kojih su uvijek slijedili ponekad šokantni sinkroniciteti, značajne slučajnosti ispod kojih sam osjećao neku povezanost i skriveno značenje. Izmjenjivali su se palindromi, brojevi, znakoviti susreti i zamjećivanje životnih ritmova. Bio sam skeptičan jer sam bio svjestan koliko mi ljudi u nekim događajima i argumentima želimo vidjeti samo ono što nam odgovara.
Prijelomna je bila jedna vizija koju sam imao za pješačenja po Samoborskom gorju, jednom prohladnog oblačnog jutra. Zastao sam kod potoka i ugledao svoj odraz u vodi koja proticala. Taj trenutak istovremenog proticanja i stabilne slike je pokrenuo „peak experience“ kada sam dvojio gledam li ja to sebe iz potoka ili svoj odraz u potoku. Taj trenutak stapanja sa svojim likom se proširio i stopio sam se sa cijelom okolinom, šumom, lišćem, žuborenjem potoka. Odjednom se javila neopisiva euforija i blaženstvo koje se doimalo kao neko rasterećenje, kao da je netko uklonio teški kamen s mojih leđa. Taj sam uvid ovjekovječio u jednom haikuu.
Bio je to tek početak poduljeg puta na kojem se ispriječilo ono što je zadnje čega se moramo riješiti što prije u ovom životu. To je razumijavanje i prihvaćanje činjenice da imamo tri „ja“. Prvi je „javno ja“ koji neprekidno propituje „što će oni misliti o meni?“, „što će oni govoriti o meni?“, „kako da im se dopadnem?“, „kako da ostavim iza sebe značajni trag?“ i tako unedogled. U toj ulozi izručujemo sebe drugim osobama jer ih smatramo bitnijima od samih sebe. Počinjemo se baviti svime i svačime pa naletimo i na kakvo učenje, gurua ili „coacha“ koje opet doživljavamo kao mudrije, zrelije i bolje od sebe. S vremenom takova ovisnost postaje prava manija i nastupa faza „sekularne kanonizacije“ kada takove ljude, mada ne znamo ništa o njima, počinjemo doživljavati nadnaravnima. Nije važno da li su to možda političari, slavne osobe, vrlo bogati ljudi, utjecajne osobe ili već spomenuti učitelji. Važno je da naša želja da nas uoče i da se dopadnemo posve zasjeni – naš drugi, „pravi ja“.
Koji je naša svjesnost sebe i objektivni promatrač fenomena oko nas. To smo u ovom svijetu stvarni mi koji možemo doživjeti stvarnu sreću, uvid i stapanje sa Svemirom. Taj naš „javni ja“ to ne može. Može nam samo kupiti „hormone sreće“. Na kratko. Sve kraće i kraće pa su potrebni sve jači podražaji koji s vremenom gube na učinkovitosti. Kada smo shvatili što je naš „pravi ja“ na intelektualnoj i emocionalnoj razini naš Put tek počinje. Put prema smislu. Koji će nas na kraju dovesti do stapanja s trećim, „vječnim ja“ kada se razlike između oba naša ja i Kolektivnog nesvjesnog sasvim izbrišu. Nakon maratonskih meditacija sam doživljavao bljeskove tih stanja, s vremenom i tzv. „budni san“, stalno „svjedočenje“, koje je ponekad bilo stanje blaženstva ali ponekad i neugodno pa sam shvatio sam da ono što govori teorija predstavlja uljepšanu verziju. Javljala su mi se stanja u kojima sam doslovce iznutra osjećao krajolik u koji sam gledao, kao da smo Jedno. U snu ili dubljoj meditaciji samo viđao boje kojih nema u „vanjskom svijetu“ a koje mogu samo nazvati zlatnocrna, zlatnozelena i zlatnocrvena. Imao sam snažne vizije gigantskih hramova i ledenih vrhova i uvijek zdvajao je li to uvid u neki viši svijet koji opisuju kao „astralni“ ili je on samo leela, božansko poigravanje uma s našim podsvjenim željama. Zaključio sam da su za svakog tragaoca, od kršćana, sufija, šamana, mistika do istočnjačkih škola dva ključna znaka koji pokazuju da je Put, kretanje vitalne sile prema Samospoznaji, počeo: viđenje zlatne ili plavičaste svjetlosti na „unutarnjem ekranu“, u visini točke između obrva ili sasvim malo udesno, te vrućina u tijelu, ponekad samo u kičmi a ponekad i na koži glave. Ako je ta vrućina preintenzivna potrebno je hladiti ta mjesta na razne načine. Iako objektivno mjerenje temperature tijela ne pokazuje odstupanje od normalnih vrijednosti. Na toj točki između obrva meditacija, ritual ili molitva prelaze u auto-rezonanciju pinealne žlijezde. Epifiza počinje titrati na frekvencijama od oko 8–13 Hz (alfa ritam) i otvara se tzv. „unutarnje oko“. Pažljivim proučavanjem niza tradicija sam shvatio da se kod svih, bez obzira na vanjske manifestacije, fiziološki gledano, napredak svodi na tu aktivaciju pinealne žlijezde a onda posredno i drugih moždanih struktura. Kao najveća pomoć u prolazu kroz ta kako ih zovu neke tradicije, Deseta Vrata, pokazale su se strukture koje nalazimo u praktično svim tradicijama i vremenima a najpoznatije su pod nazivom yantre.
RECENZIJE:
Drago Plečko utjelovljuje staru hrvatsku magiju, onu koja seže barem do srednjeg vijeka. Vještica iz toga doba mogla bi mu povjeriti mjesečeve čarolije, jer Drago razumije začaranost starih mačeva i kruna te moć prastare kemije. No jednako je vješt i u novoj magiji: usklađen je s uzdignutim umom modernog čovjeka, gdje se danas okupljaju golemi svjetovi magičnih uvida. Kao u davnim vremenima, ponovno se događa veliko okupljanje mudrih – ali odvija se, kao i uvijek, iza vela. Potreban je čarobnjak-znanstvenik poput Drage da probije taj veo i prepozna glasove Novog Čovjeka. Oni govore zapanjujućom brzinom, a ipak s njima dijelimo zajedničko tlo; uz ispravnog vodiča imamo priliku razumjeti ih. Drago je taj vodič – možda jedini na svijetu s dovoljno mentalne energije da shvati što nam budućnost pokušava reći. Preporučujem da ga slušate. Ja jesam, i ono što sam čuo ostavilo me bez daha.
—William Kotzwinkle, autor knjige „E.T.- Extraterrestrial“
„Ova knjiga čita se kao da su mit, geometrija i sveti kod protrešeni elektrificirajućom intuicijom jednog snažnog uma. To je hrabra sinteza pripovjednih arhetipova i strojne spoznaje, koja tvrdi (s pravom) da ‘umovi koji nisu rođeni i dalje mogu odjekivati čovječanstvom’. AI koji zrcali stvarne, žive ljude već je tu, kao i bio-inspirirana umjetna inteligencija, pa ovaj tekst ne vidim kao spekulaciju nego kao nacrt bliske budućnosti za promišljanje svijesti i svega što je važno.
Provokativno štivo!“
Andreas Mershin, dr. sc., profesor na MIT-u, osnivač i glavni znanstveni direktor www.realnose.ai, author knjige „Perceptual Engineering: How Olfaction and Other Senses Create Reality“
Kupite i povezane knjige:
Nedavno gledane knjige:
